Poslednja u nizu propasti        

Zvonimir Kostić

    Još u elektromobilu koji me je vozio s aerodroma u središte Kompanije primetio sam kako uokolo ima veoma malo sveta, putnika i osoblja,prolaznka i poslovnih ljudi;u sećanju su mi još bile slike koje sam poneo na put:prepuni aerodromi i krcati džambo-džetovi,oznojeni i drečavo odeveni putnici,deca,debele žene,a napolju:šetači i dokoni starci sa psima.Slika neobične opustelosti i sasvim neprikladna tišina za trenutak su me podsetili na dugo usamljeničko putovanje do Urana (mesec dana bio sam potpuno sam na "Vegi-12").Ukratko,povratak koji me je tokom čitavog puta toliko radovao doneo mi je sad,pod uticajem nejasnih nagoveštaja,samo mučno i neobjašnjivo nespokojstvo.

    Elektromobil Kompanije  imao je mehaničkog vozača;nisam mogao da razgovaram ni sa kim.Ulice i trgovi bili su,takođe, gotovo pusti (kao u onim drevnim filmskim izveštajima posle Četvrtog svetskog rata 2091.godine);ali,arhitektura je bila očuvana,sve je bilo tu,nedirnuto,arhitravi i zabati drevnih muzeja,slavoluci i vlaknasti stubovi crkava i kao kule od stakla visoki centri raznih uprava,direkcija i udruženja.

    U Kompaniji je bila gotovo uobičajena gužva tako da su mi predavanje izveštaja i prvi radni dani protekli rutinski i u prijatnim susretima;zaboravio sam sliku prvog susreta sa Megapolisom Delta 17;na licima ljudi oko sebe nisam opažao ništa neobično osim,možda,izvesnu bezvoljnost (na ponekim od njih) i neku neobičnu otupelost i bledilo.Eleazar,iz Centra za međuzvezdane letove,pozvao me u pauzi na piće i ja,tek sad,dođoh u situaciju da otvoreno pitam:"Šta se to kod vas dešava?"

    "Molim?", reče on,pomalo mrzovoljno i umorno.

    Bio sam ljut,a on se pravio da je sve u najboljem redu.

    "Gde su ljudi po ulicama?Zašto jedan deo osoblja izgleda kao da se cele prethodne noći okretao u mašini za pranje veša?"

    On otpi gutljaj kafe i slegnu ramenima."To je zbog kaseta",reče.

    "Zbog čega?"

    "Zbog kaseta",ponovi.I razgovor odluta na neku drugu stranu;neko nam se bio pridružio za stolom.

    Iste večeriprionuh na pozivanje poznanica koje su mi ostale u lepom sećanju;vizifon se palio i gasio sedam puta i ja sam gledao u ona ista lepa lica od pre nekoliko godina,koja je vreme jedva malo načelo,ali svi moji pozivi da se sretnemo bejahu elegantno i ženski prepedeno izbegnuri nejasnim razlozima o kojima sam mogao samo da nagađam.Ali,brzo sam ih povezao sa neobičnošću cele te atmosfere i Megalopolisu.Jedna lepa riđokosa službenica iz Direkcije za negovanje ženske lepote,po imenu O-Sidon (šesta u redosledu mog bezuspešnog i,kako je vreme proticalo,sve nevorznijeg pozivanja) reče kako je upravo maločas dobila kasetu Aldine.(Ja se prisetih one prelepe glumice koja je bila na početku karjere pre nego što sam uzleteo. Mislim da je tad nosila i prezime Zavulonska,Aldina Zavulonski,ali nisam više siguran u to.)

    "Ponesi",rekoh "tvoju Aldinu pa ćemo je zajedno gledati."

    Žena sa kojom sam razgovarao pogleda me u čudu i veza se ubrzo prekide.

    Gde li sam to pogrešio?

    Sledećeg dana,na uglu Bulevara Atlanske Federacije i dana progresa,baš pored samog onog velikog i nezgrapnog lebdećeg spomenika Goluba mira,koji mi je oduvek išao na živce,priđoše dva mlađa,malo mračnija tipa i dok je prvi kontrolisao teren ispred i iza nas,drugi mi se obrati:"Imam najnovije kasete Berensona;dvadeset godina u osam sati."

    Ništa nisam odgovorio.

    "Dajem ih jeftinije nego drugi",dodade.

    Slegnuh ramenima(nisam znao ko je taj Berenson,kao ni šta znači tačno ova ponuda);zaobiđoh dvojicu veselih prodavaca i uđoh u zgradu Kompanije.

    Sad sam naterao Eleazara da mi podrobno objasni šta se dešava.

    "Dobro",reče on."Pođi sa mnom."

    Uđosmo zajedno u prvu salu sa teleekranom,i on mi,uz pomoć neverovatnih snimaka,filmova i dokumenata pokaza na ono na šta stvarno nisam mogao da pomišljam u pustim i stenovitim predelima oko baze "Ciolkovski" gde sam proveo nekoliko poslednjih godina.

    "Čuo si za filmove sa taktilnom senzorikom?"

    "Jesam",rekoh."Ali to je zanimljivo samo u ranoj mladosti..."

    "Ili kad čovek mora da odsustvuje sa sveopšte ljubavne pijace",dopuni me sagovornik."One na kojoj je sam,uostalom, čitavog svog veka i prodavac,i kupac,i vlastita roba..."

    Nasmejah se ovoj šali;zbilja je,makar jednim delom,pogađala suštinu odnosa između polova...

    "Stvar je sad nešto složenija",nastavi on,"Ovo je kao što vidiš otkriveki ljudsi mozak,sa lociranim oblastima,po Brodmannu..."

    I Eleazar stade da drži,počev od te slike otkrivenog ljudskog mozga nalik na jezgro oraha na svetlećem teleekranu ,dugo, zamorno,i u prvom delu sasvim gnjavatorsko predavanje o svetlosnim imformacijama koje stižu u mozak,do dela zvanog corpus geniculatum laterale,pa odatle,iz thalamusa,pretvoreni u biostruju,putuju do areae  striatae,"prugastog polja" (obeleženog po Brodmanu brojem 17),dok se značenje tih slika,dobijenih u polju 17,formira u poljima 18 i 19.Zatim, dobri i dosadni Eleazar opisa put koji prelazi tektilna i akustična senzacija,i kako se u pojedinim formacijama limbičnog sistema skuplja ono što telo oseća i doživljava.

    Ukratko:naročite kasete koje su zamenile taktilne filmove sada su mogle da prenesu mozgu sve elemente ljubavnog doživljaja,a da se to ljudsko telo ne spaja sa nekim drugim telom:ništa nije izostajalo od osećanja,fizičkih senzacija, uzbuđenja,lepote i vrhunca  koji su u mozak ulazili jedino preko impulsa biostruje;mozak je "učestvovao" sa celim nervnim sistemom i,dakle,tim svojim "telom" kojim komanduje u najstrasnim ljubavnim pustolovinama proizvedenim sada na način sličan onome,na koji su stvarane video trake za drevne goskodere.A pravu revoluciju,u celom ovom kibernetsko-senzoričkom zamešljaterstvu donela je mogućnosti koje su velike firme iz Industrije zabave odmah iskoristile - da se u mozgove izabranih pojedinaca ugrade specijalne engramske "beležnice" i tako registruju i beleže banoslovna ljubavna iskustva vodećih ličnosti estrade,glumaca,pevača,sportista,lepotica.Na osnovu ugovora,oni koji bi pristajali da im se ugradi ova sprava(stručno nazvana REM-Lector AB)davali su pravi kompleksni "magnetofonski" materijal,tektilni,vizuelni,zvučni i olfaktivni,iz kojih se kasnije, sažimanjem i montiranjem,pravljene uzbudljive trake ljlubavnih kaseta:preko njih  ponavljale su se sve te blagodeti u "sadašnjosti",sa svim "akterima",drugim bićima i telima...

    Svako je sad mogao da svoje telo i mozak neograničeno mnogo puta provede kroz najdelikatnije i najuzbudljivije tuđe ljubavne pustolovine,radosti i patnje(bile su naročito kod žena tražene one kasete u kojima ima samoubistava zbog prekinutih ili tragično završenih ljubavnih priča),na isti način na koji se svakom posetiocu muzeja bilo dostupnio da vidi sliku Varmera van Delfta ili Leonarda,ili da na vlastitom jeziku isproba "prolećnu supu" ili "ribu u žutom vinu" slavne kineske kuhinje.

    "I to je sad tako",reče Eleazar."Prava propast...Niko više ne želi ništa drugo da radi...U polumraku svoje sobe,kao nekadašnji narkomani,ili kao životinje koje preživaju hranu,ljudi sada ponavljaju uzbudljive i slatke tuđe radosti,kao svoje vlastite,koje sada osećaju celim svojim telom - ili,ako hoćeš,tu bi mogao da bude sasvim prikladan i jedan filozofaski pojam - svim svojim bićem..."

    Pomislih,ali ne rekoh ništa:tako se konačno,moglo svim svojim bićem pobeći od dosade i jada vlastitog života,u neki tuđi, verovatno mnogo srećni i lepši...A ljudi su oduvek samo to hteli:da budu srećni.

    Valjda ova zaraza neće dugo trajati,kao ni sve dosadašnje.

    A možda i hoće.Ko zna.